Kada se čovek u nečoveku rodi,
a vlast postane borba za život,
smrt drugih napred te vodi,
živiš svoj život ko svaki skot.
 
Ima li razum granice svoje, savest,
bezlična tvoja slika svoj ram,
moraš li biti uvek udarna vest,
kojima gradiš svoj lažni hram.
 
Vremena časti, ta imaginacija,
pomisao su našega društva,
pričaš kao da si ti savest, nacija,
a samo si još jedna smrdljiva uštva. 
 
Hraniš se grobovima srpskih junaka,
kriješ se ispod ploče s imenima hrabrih,
ne smeta ti visina, metar i dlaka,
sa tvojim likom i sam ostarih.
 
Odlazi hijeno u prošlost gospodara,
ostavi bezbednost hrabrim u struci,
dosta si skupio za sebe para,
mole te gladni sigurnosti, vuci.